Više od bjeline – zimska lekcija o usporavanju

Snijeg nije samo vremenska nepogoda. Ponekad je podsjetnik da usporimo, utišamo vanjsku buku i ponovno se povežemo s onim što nam najviše nedostaje – unutarnjim mirom.  

Ako je istina da slučajnost ne postoji, onda u naglo napadalom snijegu ima mnogo više od „otežanih vremenskih uvjeta“.  

Možda je brzina postala toliko normalna da je više ni ne primjećujemo. Ne planiramo predah – samo ubacujemo u sljedeću brzinu. Kao da nam je moto postao: brže, jače, više. I ništa nas ne može zaustaviti… ili ipak može?  

I eto njega. Neplaniranog, nepozvanog, u prevelikoj količini. Snijeg je banuo, zabijelio sve i pokazao da ne mari za rasporede. A sa sobom je donio i jednu gotovo zaboravljenu pojavu – tišinu.  

Tišinu od koje se često sklanjamo. Uključujemo zvukove, punimo prostor riječima, samo da je ne osjetimo. A upravo ona, zajedno sa snijegom, pokušava poručiti: uspori. Pogledaj. Predahni.  

Poziva nas da se maknemo od gadgeta, da probudimo tijelo i um, kako bi dobili ono što cijelog života tražimo na pogrešnim mjestima – u stvarima, borbama i lažnim ciljevima.  

Mir. Spokoj.  

Priroda, kao i uvijek, šalje darove kroz godišnja doba. Zima nas podsjeća na cikluse, na povlačenje, na tišinu. Na unutarnju lučicu u tami.  

Hoćemo li se u toj tišini izgubiti ili pronaći, ovisi o tome koliko smo s njom u dodiru. Snaga, izdržljivost, ustrajnost – kako god je zvali – već je u nama.  

Zato vrijedi zastati i pročitati znakove pored puta. Jer sve što se događa u velikom, događa se i u malom, I obrnuto.  

A kad se snijeg otopi, neka nam u sjećanju ostane stalni podsjetnik: tišina je uvijek blizu. Predahnuti znači prepustiti se: miru.