Nada – moj kompas kroz izazove

Ponekad se pitam: koji sam tip kad stvari krenu nizbrdo? Onaj koji kaže „u nadi je spas“ ili onaj koji u sebi čuje ironično „samo se ti nadaj“? Ta dva stava nisu samo fraze – oni su polazišne točke iz kojih ulazimo u svaku neizvjesnu situaciju. I često, toga nismo ni svjesni, ali upravo taj početni unutarnji stav zna oblikovati put kojim dalje idemo. 

Nada mi je oduvijek bila zanimljiva kao fenomen. Kao nešto što se u stvarnom životu pojavljuje baš onda kad je najteže – u trenucima kad se čini da više nemamo kontrolu, kad su ishodi nejasni, a snaga na izmaku. Možda baš zato ne čudi da se nadom bave antropolozi, sociolozi, psiholozi, teolozi. Svaki je promatra iz svog kuta, ali svi, na neki način, nadu nađu kao odgovor na pitanje: što nas drži stabilnima kad se tlo pod nogama ljulja? 

U psihološkom smislu, nada nije naivno uvjerenje da će se stvari same od sebe posložiti. Nije ni puko pozitivno razmišljanje. Ona je, prije svega, unutarnji resurs – nešto što se aktivira u odnosu na ono što nam se događa u životu. 

Američki psiholog Charles Snyder opisao je nadu kao složen, ali vrlo praktičan psihološki konstrukt. Prema njemu, nada nije samo želja, nego kombinacija dviju ključnih sposobnosti: vjerovanja da možemo utjecati na ishod situacije i uvjerenja da možemo pronaći – ili stvoriti – put prema onome što želimo. 

Drugim riječima, nada nije pasivno čekanje. Nada ima aktivnu dimenziju, čak i kada nam se čini da sve stoji. Ona pita: Što mi je važno? Koji je moj cilj? I što mogu učiniti?  

Zašto mi je ovo važno? Zato što se nada iznova pokazuje kao snažan saveznik mentalnog zdravlja. Istraživanja potvrđuju ono što često vidim i u praksi i u životu: ljudi s višom razinom nade lakše se nose s osjećajem neizvjesnosti, rjeđe zapadaju u beznađe i imaju veću otpornost na stres. 

Također, osobe koje njeguju nadu pokazuju niže razine depresivnih simptoma jer nada nudi izlaz iz unutarnjeg osjećaja „ništa nema smisla“. Ona ne briše bol, ali otvara prostor mogućnosti. Također, nada djeluje kao svojevrsni psihološki amortizer – u trenucima gubitka, traume ili velikog pritiska pomaže nam da se ne slomimo pod težinom okolnosti. 

Zanimljivo mi je i to da nada ne ostaje samo u području emocija. Istraživanja govore kako je povezana i s fizičkim oporavkom – osobe koje imaju razvijen osjećaj nade često se brže oporavljaju nakon operacija i lakše se nose s kroničnim bolestima. Kao da tijelo i psiha zajedno „čitaju“ poruku da situacija u kojoj jesmo ima smisla. 

U radu s djecom, studentima i klijentima, nada se često pokazuje kao tiha, ali presudna komponenta. Oni koji vjeruju da mogu pronaći put, čak i nakon neuspjeha, uče ustrajnije, lakše se vraćaju nakon padova i rjeđe odustaju od sebe. 

Ono što mi je osobito važno naglasiti jest da nada nije osobina s kojom se ili rađamo ili ne. Ona se može razvijati. To znači da se može i vratiti kad ju izgubimo, a znači da se može i osnaživati. I to je, po meni, jedna od najljepših vijesti.  

Ako se pitaš kako njegovati nadu, evo što sam ja naučila? Ponekad su to vrlo jednostavne stvari: zapisivanje onoga čemu se nadamo, što nas veseli ili hrani, prisjećanje vlastitih prethodnih uspjeha, osvještavanje osobnih snaga ili dopuštanje sebi da zamislimo pozitivan ishod, „ispišemo“ cijeli dobar scenarij bez osjećaja krivnje ili straha od razočaranja. 

Za mene je nada postala nešto poput unutarnjeg kompasa. Ne jamči da će put biti lagan, ali pomaže da se ne izgubim. Podsjeća me da, čak i kad ne mogu promijeniti sve okolnosti, još uvijek mogu birati kako ću im pristupiti. 

N

ada je temeljna snaga naše psihe – snaga koja nas pokreće prema ciljevima, pomaže nam izdržati teškoće i zadržati osjećaj smisla. U svijetu neizvjesnosti i izazova, njegovanje nade nije iluzija, nego svjestan, aktivan izbor da idemo naprijed. 

I možda baš zato vrijedi ona misao na koju sam nedavno naišla (autora Živana Bezića): Iza svake nade stoji čovjek sa sebi vlastitom ljudskom snagom. 

Imaš ju i ti!