Živjeti kao umjetničko djelo

Zlatko Pejić

Skloni smo izražavati beskrajno divljenje slikama starih majstora ili pak klasičnoj ili suvremenoj glazbi. Skloni smo prihvatiti činjenicu da danas mnoga djela Picassa, Rubensa, Dalíja i drugih majstora prelaze cijenu od desetak milijuna dolara dok u isto vrijeme ljudski život ugrožen ratom, ekološkim ili drugim katastrofama ne vrijedi gotovo ništa. 

Zašto je tako, teško je dokučiti, no tragično je da nešto što je neponovljivo u istom obliku (dakle, unikat) – čovjek, životinja, biljka – nema vrijednost umjetničkog djela. Možda smo to obezvređivanje sami skrivili ne štujući vlastiti život. Respekt spram života izražen deklarativno nije vrhunac naše kreativnosti. On bi trebao biti izražen praktičnim radom na sebi. I dalje se možemo diviti velikim djelima, ali u tim vrijednostima pronađimo mjesta za sebe. 

Samo-ostvarivanje, samo-kultiviranje, samo-realizacija – to su tek različiti izrazi za autokreativni postupak. Nas u djetinjstvu uobličuju majčino mlijeko, zatim hrana, onda priče, bajke, vrtić, škola, fakultet, posao, tradicija, vizije i sl. Sve su to elementi ili sredstva koja koristimo u stvaranju slike o sebi ili jednostavno sebe kao takvog. No, nažalost, nedostaje nam osviještenost tog postupka te stoga teško svjesno i na prosudbenoj razini sudjelujemo u kreiranju vlastitog života. 

Iznenađuje činjenica da naš susjed, prijatelj, suprug, supruga, dijete i mi sami nosimo beskonačan broj varijacija  vlastitog Jastva (osobnosti) i da već sljedeće sekunde mijenjamo poredak vidljivih, zvučnih i drugih oblika koji našu originalnost oplemenjuju konstantnom mijenom što nijedno napisano, naslikano ili uglazbljeno djelo ne može. 

Život čovjeka i svih fenomena uzvišena je i superiorna tvorevina nastala iz palete boja koju čine glas, hrana, misli, sredina u kojoj živimo, prijatelji, emocije, duh… Nude se najfinije nijanse „boja“ da bi se naslikala najljepša „slika“ – vlastiti život! 

Stoga ne treba propustiti da život tek tako prođe – trebamo se mijenjati, svakako nabolje. Treba pokušati preispitati vlastite postupke, misli, navike, unaprijediti ih tako da „boje“ života budu žive, usklađene i da sklad naših resursa nadjača kakofoniju kaosa i ranjivosti. 

Kada imamo zdravstveni problem, mi kao umjetničko djelo sigurno nismo vrhunsko djelo – potrebna je restauracija. Sami najbolje poznajemo vlastite „boje“, stoga iskoristimo tu mogućnost i, ako treba, naslikajmo se ponovno. Zdravlje je neprestano usklađivanje čestica koje čine život, a bolest je zaustavljanje i pogrešan smjer. Ako osvijestimo sebe kao umjetničko djelo, život poprima uzvišenije i dostojanstvenije oblike pa tada i njegova vrijednost raste.  Jedan ulični glazbenik sa Sedme avenije u New Yorku imao je napisano na svojoj majici: „Ovo što pjevam nije umjetnost – ja sam umjetničko djelo! Kupite mene! Ali, pazite, skup sam!“ 

Tekst objavljen u časopisu Gaia (izdavač Društvo za unaprjeđenje kvalitete življenja, 1994.)